O gljivama

Šta su to gljive?

O gljivama Gljive su ne tako davno bile klasificirane kao biljke, međutim danas se sa sigurnošću zna da one ne pripadaju niti životinjskom niti biljnom, već tvore zasebno kraljevstvo- kraljevstvo gljiva . Za razliku od biljaka, gljive ne posjeduju stablo, lišće i korijene. Gljive također ne sadrže ni hlorofil, tvar koja biljkama omogućuje da proizvode hranu za vlastite potrebe, pa su zarad toga prinuđene hranu tražiti u njihovom okruženju, baš kao i životinje. Ono na šta većina ljudi pomisli kad se spomene gljiva (dio koji je vidljiv i koji se nalazi iznad površine tla) je zapravo samo jedan dio organizma, čiji je ostatak smješten ispod zemlje, u nakupinama lišča, humusa, trulog drveća i sličnim staništima. Gljiva zapravo podsjeća na mrežu isprepletenih končića, koji se nazivaju "hife" , koji su nevidljivi golim okom. Međutim sama gustina "hifa" čini ih vidljivima u formi bijele supstance nalik tankim žicama. Takvu skupinu "hifa" nazivamo micelijem. Micelij se često može pronaći u ranu jesen, ispod treseta koji raste na šumskom tlu. Neke vrste micelija se mogu pronaći na skupinama ili grudvi mrtvog lišća, koje micelij i formira. Ovo je slučaj sa pojedinim predstavnicima Clitocybe. Gustu masu micelija ponekad možemo primjetiti na iglicama četinara koje pokrivaju tlo crnogoričnih šuma, osobito na iglicama smreke. Osnovna funkcija vidljivog dijela gljive je da proizvodi spore, sićušna tijela za razmnožavanje.
Upravo zbog toga mikolozi vidljivi dio gljive nazivaju plodnim tijelom ili " carpophore " (izvedeno sa grčkog: karpos-plod i phoros- nosač). Plodno tijelo je također poznato i pod nazivom " sporophore " (grčki spora-sjeme).

Životni ciklus gljiva

Strobilurus esculentus Plodno tijelo gljive proizvodi spore, koje kada dospiju u odgovarajući supstrat, " proklijaju " te stvaraju bijelu mrežicu, sa nitima usmjerenim na sve strane. Ovaj primarni micelij nije dovoljan za proizvodnju novog plodnog tijela. Da bi se pak ovo desilo micelij mora doći u dodir sa filamentom, koji je proizvela druga spora, iste vrste, ali genetski različita. Ovako integrirana dva tipa filamenta, kreiraju novi filament odnosno sekundarni micelij, koji je plodan i sposoban za proizvodnju gljive. Vrlo često za proizvodnju plodnog tijela potrebno je više od dva tipa genetski različitih spora (nekad i četiri), što ovaj proces stvaranja čini prilično kompiciranim.
Plodno tijelo proizvodi ogroman broj spora, a šampion, gledano sa ovog aspekta, je Gigantska puhara, prava tvornica za proizvodnju spora. Ova gljiva može u prečniku dosegnuti 40 cm i prema nekim eminentim mikolozima, sposobna je ispustiti oko 10 milijardi spora u atmosferu! Uprkos ovako ogromnom broju spora koje plodna tijela oslobađaju, evidentno je da gljive ne uspijevaju preplaviti planetu Zemlju, ustvari, u prirodi, spore veoma rijetko proizvedu micelij. Kao primjer možemo navesti vrstu Marasmius oreades (Vilin klinčac), koja se iz godine u godine na određenim livadama može naći u velikom broju, dok se na susjednim livadama, sa istim fizičkim, hemijskim i ostalim karakteristikama tla, ne može pronaći niti jedan jedini primjerak iako je neosporno da su spore sa "plodonosne" livade bezproj puta tokom godina i godina "dolepršale i sletile" na ovo tlo. Poznato je da micelji nekih vrsta mogu živjeti stoljećima (Vilin klinčac), ali isto tako postoje i miceliji određenih vrsta čiji životni vijek je samo jedna godina. Nakon što micelij odumre, započinje novi ciklus, spore klijaju u supstratu, počinju proizvoditi nove filamente i novi micelij, te eventualno i nova plodna tijela.

Kako se gljive formiraju?

U svom životnom ciklusu, u jednom trenutku pod još nerazjašnjenim okolnostima, filamenti počinju da se grupišu umjesto da rastu na sve strane. Takvim grupisanjem nastaje cjelina sastavljena od niti. Ova cjelina se naziva primordij , i ona ustvari predstavlja početak procesa nastanka plodnog tijela gljive.
Prema tome, plodno tijelo se sastoji od grupisanih filamenata što predstavlja ekvivalent grupisanju ćelija koje formiraju tkivo kod drugih organizama. Ispravna identifikacija vrste je moguća samo kad je plodno tijelo dovoljno razvijeno. Sa druge strane, vrlo je teško odrediti vrstu na osnovu micelija, posebno golim okom. Iako se često može čuti da plodno tijelo gljive raste samo u idealnim uvjetima, istina je zapravo suprotna. Ako se micelij uzgaja u laboratoriji pod idealnim uvjetima, on tek tada nikada neće proizvesti plodna tijela. On ustvari treba neku vrstu stimulacije koja će dovesti do reakcije i izlaska iz stanja mirovanja. Ako micelij "povjeruje" da je njegova egzistencija ugrožena, on u tom trenutku odgovara tako što proizvodi plodno tijelo, koje će mu obezbijediti kontinuirano postojanje. Plodno tijelo će na taj način omogućiti gljivi da preživi sve nedaće i da "proklija" čim se situacija popravi. Ovaj jedinstven fenomen uspješno koriste osobe koje se bave uzgojem gljiva.

Ekologija

O gljivama Gljive se obično djele u tri kategorije u zavisnosti gdje pronalaze hranu, odnosno kako se ponašaju u svom okruženju.
Saprotrofi koji se hrane mrtvom biljnom organskom materijom (lišče, grane, panjevi i stabla) ili životinjskim ostacima (strvine). Predstavnici ove prve kategorije gljiva su zapravo sve vrste koje rastu na odumrlom drveću ili stablima, kao što je Puza, zatim Mrazovka koja raste na odumrlom lišću ili pak gljiva neobičnog izgleda pod nazivom Šišarkina ježevka, koja raste na borovim šišarkama. Gljive igraju značajnu ulogu u razlaganju svih tipova otpada (ostataka), kao i u formiranju humusa koji opet oplemenjuje tlo. Neke mikroskopske saprotrofske vrste gljiva predstavljaju značajnu pomoć i na poljima medicine i pripremanja hrane. Penicillin je dobiven od gljive Penicillium notatum , a kvasac koji se koristi za pecivo je također vrsta gljive.
Paraziti nastanjuju živuće biljke i životinje i uspijevaju na njihov račun. Najčešće spominjani su pripadnici Polypores ili gljive koje formiraju koru poput lišaja na deblima i granama živućeg drveća. Spore pronalaze put do "rane" i klijaju ili napadaju oslabljenog domaćina te ga ubijaju. Brojne vrste gljiva su i paraziti i saprotrofi, jer se nastavljaju hraniti domaćinom i nakon što ga ubiju. Dvije ovakve vrste su gljive koje parazitiraju na drveću: Kresiva guba (Fomes fomentarius) i Puza (Armillaria mellea). Ovakve vrste su u stanju živjeti u potpunosti saprotrofskim načinom života, napadajući drvo nakon što je odumrlo. Mikroskopske gljive ili plijesan, koje uzrokuju oboljenja biljaka do devastirajućih razmjera, kao što su hrđa, čađ, snijet su također paraziti. Gljivična oboljenja životinja se nazivaju mycoses . Najpoznatija ovakva oboljenja kod čovjeka su Athlete`s Foot i Ringworm .
Simbionti su gljive koje žive u simbiozi sa biljkama, obično sa drvećem. Simbioza je zajednica u kojoj dva živa bića žive koriste obostrane prednosti takvog načina života i međusobno se pomažu. Micelij je povezan sa korijenjem, a takva kombinacija se naziva mikoriza, što doslovce na latinskom jeziku znači "gljiva-korijen". Uz pomoć mikorize se odvija razmjena hranjivih sastojaka. Biljka snadbijeva gljivu sa ugljikohidratima nastalih u procesu fotosinteze. U zamjenu gljiva hrani biljku vodom i mineralima, posebno onim mineralima koje bi biljka teško prisvojila iz tla, kao što su nitrati. Gljiva je u stanju sve ovo obaviti zahvaljujući gustoj mreži micelija koji je u izravnijem kontaktu sa tlom, nego je to slučaj sa korijenom biljke. Na taj način micelij predstavlja neku vrstu ekstenzije za korijenje biljke, povećavajući dodirnu površinu između korijenja i tla. Simbioza nije samo ogranićena na drveće, već se može pronaći i među mnogobrojnim drugim biljkama, uključujući vrijesak, orhideje, pa čak i žitarice. Zapravo, tri četvrtine od ukupnog broja zelenih biljaka uživa beneficije koje sa sobom nosi mikoriza, a neke biljke poput orhideje nisu u stanju živjeti bez nje. Ova zajednica omogućava biljkama da rastu brzo i snažno. Eksperimenti provođeni od strane mnogih istraživačkih organizacija ukazuju da mlada stabla izvlače ogromne koristi iz simbioze sa gljivama. Gljive čak aktivno učestvuju i u odbrambenom mehanizmu drveta, ispuštajući u tlo hemikalije koje sprečavaju navalu predatora i štetočina. Neke gljive čak formiraju i mreže micelija koje služe kao zamka za nematode (sićušne crve) i druge štetočine koji nagrizaju korijenje i dovode do prestanka rasta biljke ili je ubijaju. U zamjenu za izvrsne usluge koje nudi mikorizna gljiva, biljka ili drvo snadbijevaju gljivu organskim materijama, koje gljiva nije u stanju za sebe proizvesti.

Napomena: Kompletan tekst (odnosno dijelovi originala) sa početne strane je citiran i preveden iz gljivarskog priručnika: Jean Marie Polese - "The Pocket Guide to Mushrooms".